Dana 29. ožujka 2025. godine u ranim jutarnjim satima, naši maturanti, učenici 4. E2, 4. K, 4. UR, 4. WD i 3. Pr DON uputili su se prema povijesnom gradu Vukovaru kako bi obogatili znanje o hrvatskoj povijesti. Voditeljica terenske nastave bila je vjeroučiteljica Nataša Šantić, u suradnji s razrednicima navedenih razreda: Vesnom Šimić, Spomenkom Crnoja, Zrinkom Kedačić, Jadrankom Perković, Tomislavom Marijanovićem te profesoricom Geografije Marinom Jakobović. Prof. Jakobović upoznala nas je s geografskim obilježjima, a prof. Šantić s povijesnim događanjima područja kamo smo putovali, te bližom poviješću ovoga kraja.
Simbolično, prvo odredište bila je Trpinjska cesta smještena u Borovom Naselju, baš kao što je taj dio Vukovara bio prvi na meti pripadnika JNA te ostalih paravojnih snaga. Tamo smo posjetili Spomen dom hrvatskih branitelja gdje nas je vodič uveo u početak naše terenske nastave kao i same bitke za Vukovar. Spomen dom hrvatskih branitelja na Trpinjskoj cesti izgrađen je u Borovu Naselju na mjestu nekadašnje pošte u kojoj je 1991. godine bilo zapovjedništvo ovog dijela grada. Zgrada je napravljena u obliku čvrsto stisnute šake, koja simbolizira snagu kojom se branio Vukovar od agresije. U središtu doma je ponor s kupolom uništenog tenka bivše JNA, a okolo su ispisana imena svih poginulih pripadnika 204. vukovarske brigade. Na 12 video ekrana u zidovima mogu se vidjeti ratne fotografije i video snimke ranih događanja te čuti ratna izvješća kao i podatke o svakom poginulom pripadniku brigade. Ispred spomen doma je tenk kao znak sile koju su slomili hrabri branitelji, te bista Blage Zadre, junaka Borova Naselja koji se borio i vodio branitelje upravo na ovom području Grada Vukovara. Autor Spomen doma hrvatskih branitelja na Trpinjskoj cesti je zagrebački kipar Miljenko Romić. Već je ovdje sam spomen rata ostavio trag na našim srcima, i po pogledima učenika, nitko nije ostao ravnodušan.
Na križanju Kudeljarske i Vinkovačke ulice također smo vidjeli najnovije spomen-obilježje postavljeno kao sjećanje na obaranje prvog zrakoplova JNA u Domovinskom ratu, koji je 24. kolovoza 1991. godine srušio vukovarski branitelj Luka Andrijanić.
Prolazeći Priljevom, prof. Šantić govorila je o prigradskom naselju Lužac, u kojem su se borili i naši Đakovčani, njih 46 dragovoljaca koji su 26. rujna otišli pomoći Vukovaru u obrani, kao i o drugim dijelovima grada.
Sljedeća postaja bila je Mjesto sjećanja -Vukovarska bolnica. Posjetili smo muzej smješten u podrumskim prostorijama Vukovarske bolnice gdje su za vrijeme rata bili smješteni ne samo ranjenici, nego i civili. Uvodnim videom koji smo pogledali, opisan je i dočaran život nakon pada Vukovara. Bilo je bolno za gledati i slušati, a u glavi nam se vrtjelo pitanje: „Kako li je bilo tek to proživjeti?“ Nakon videa, voditeljica nas je provela kroz rekonstrukciju bolnice uiz devedesetih, gdje smo vidjeli koliko su životni uvjeti bili teški i zastrašujući. Dok smo prolazili kroz prostoriju pretrpanu krevetima gdje smo vidjeli i dječje igračke, obuzela nas je tuga i žalost. Većina tog jadnog i napaćenog naroda, nakon takve strave i užasa, očekujući, iščekujući i moleći se za spas, odvedena je na Ovčaru te tamo hladnokrvno mučena i ubijena.
Uslijedio je posjet Memorijalnom centru Domovinskog rata – vojarni 204. vukovarske brigade. Naša prof. Šantić ukratko nam je predstavila što ćemo vidjeti, a u Memorijalnom centru dočekao nas je bojnik Batinić te nas proveo kroz izložbeni postav: upoznao nas je najprije s izložbom pješačkog naoružanja korištenog u Domovinskom ratu te eksponatima na otvorenom (tenkovi, topovi, avioni, VBR-ovi itd…). koji su se koristili tijekom rata. Objasnio je kako skoro ništa od toga naoružanja nisu koristili branitelji Vukovara, nego neprijateljske snage. Izdvojio je primjerke, najviše ručne izrade, koje su koristili branitelji. Imali smo priliku, izvana i iznutra, razgledati oklopna vozila kojima su se naši junaci koristili. Vidjeli smo i simulaciju bojnog polja “Ojačana brigada u obrani“, kao i minsko polje te posljedice ranjavanja. Nakon toga pogledali smo postav Bitke za Vukovar gdje smo vidjeli kronološki slijed događanja rata i oružja kojim su se junački branili naši branitelji. Najstrašniji prizor smješten je u podrumu. Vjerni prikaz srpskih koncentracijskih logora, Stajićevo i Begejci, svojim sastavom i mirisom utjerao je užas u kosti svih posjetitelja. Jednostavno, ne možemo ni zamisliti kako je bilo ljudima koji su tamo proveli 9 mjeseci, jer mi nismo mogli ni 9 minuta.
Vrhunac našeg posjeta bio je odlazak na Vodotoranj, simbol obrane, otpora, prkosa i nepobjedivosti grada Vukovara koji se ponosno uzdiše na 50 m visine te s vrha pruža prekrasan pogled na grad. Obujma je 2200 prostornih metara vode, izgrađen potkraj šezdesetih godina. Prema zapremnini i veličini bio je jedan od najvećih objekata tog tipa u Europi. Sve do rata, na vrhu Vodotornja nalazio se restoran s vidikovcem na Vukovar, Dunav i okolno srijemsko vinogorje.
Primio je na sebe 640 izravnih pogodaka, ali ostao je uspravan. Čuva on i svoju ratnu priču o hrvatskoj zastavi koja se unatoč granatama, koje su ga nemilo iz dana u dan pogađale, uporno svakog jutra nova zavijorila. Za to su bila zaslužna dvojica hrabrih vukovarskih branitelja, Ivica Ivanika i Hrvoje Džalto, koji tad nisu bili ni svjesni veličine i značenja onoga što čine…a činili su puno. Svaku su noć na vrh vodotornja postavljali novu, neoštećenu hrvatsku zastavu i tako svako jutro davali Vukovarcima novu nadu i dodatnu snagu. Prkosili su vremenu, strahu, hladnoći, granatama, neprijatelju … i ušli u povijest. Vukovarski vodotoranj – simbol hrvatskog zajedništva od nedavno je član World Federation of Great Towers. U društvu Eiffelovog tornja, Empire State Buildinga, Burj Khalife i ostalih svjetski poznatih tornjeva naša će priča odjeknuti svijetom.
Kako bi nam se malo slegli dojmovi, prof. Šantić povela nas je do centra grada. Iduća postaja bio je Križ na ušću Vuke u Dunav. Prošetali smo korzom, prešli preko mosta Jean Michela Nicoliera, kojem je podignut spomenik u čast njegovog dobrovoljnog dolaska iz Francuske kako bi branio Lijepu našu, a njegovi posmrtni ostatci, kao i mnogih drugih žrtava, još nisu pronađeni. Na mostu smo vidjeli i crtu razdvajanja geografskih regija Slavonija-Srijem, Trgom dr. Franje Tuđmana, s pogledom na Hrvatski radio Vukovar, Radnički dom, Stari vodotoranj i derutni Hotel Dunav stigli smo do mosta na Vuki na kojem je 3D mural te smo napravili prigodne fotografije. U Vukovaru je 33 murala na građevinama te je tako Vukovar postao poznat na karti Street Art umjetnosti. Došli smo do Bijelog križa na ušću Vuke u Dunav koji je podignut 1998. u čast i slavu svim poginulima za slobodu Hrvatske. Jedan je od najljepših spomenika stradalima u hrvatskom Domovinskom ratu, težak oko 40 tona, a visok čak 9,5 metara, napravljen od dvije vrste kamena: bračkoga i pazinskoga, uklesani su stihovi na glagoljici “Navik on živi ki zgine pošteno”. Autor spomenika je Šime Vidulin iz Červara kod Rovinja. Nakon toga, imali smo slobodnog vremena za razgledati grad i razbistriti misli, okrijepiti se te se pripremiti za iduće postaje.
Nastavili smo naš put prema Mitnici i Ovčari. Putem do tamo, vidjeli smo samostan i crkvu sv. Filipa i Jakova koja je izgrađena i 1733. posvećena, te tijekom daljnjih godina dograđivana. Samostan je dovršen 1736. godine. Samostan s crkvom u svome monumentalnome arhitektonskom habitusu stoljećima je čuvao neprocjenjivo umjetničko i kulturno blago, posjedovao je vrlo vrijedan inventar, te bogatu knjižnicu s rijetkim izdanjima kao i malu galeriju slika. Po kompleksnosti i cjelovitosti baštine svrstan je među najvrjednije spomeničke sklopove kontinentalne Hrvatske. Registriran je kao spomenik kulture visoke A (I) kategorije. Nakon velike historicističke obnove i proširenja crkve (1896. – 1897.) vukovarska crkva, sa 58 metara dužine, postaje, odmah iza zagrebačke i đakovačke katedrale, treća crkva po dužini u Hrvatskoj. U tijeku bestijalnih napada na Vukovar, na crkvu i samostan palo je više od 3.000 raznih granata i projektila. Zahvaljujući franjevcima, koji su do posljednjega dana ostali u Vukovaru, kao i zalaganjem iločkoga franjevca, sačuvan je i dio samostanskog blaga i sakralnog inventara crkve.
Predzadnja postaja našeg putovanja u Vukovar bio je Spomen dom Ovčara. Primio nas je vodič koji je ispričao potresnu priču o stradanju ranjenika iz vukovarske bolnice. Dom prekrasno uređenog i dizajniranog interijera autora Miljenka Romića vjerodostojan je naših poginulih i nestalih branitelja koji su na tom mjestu bezdušno mučeni i izmasakrirani. Njih 261. Njihovi se portreti naizmjence pale i gase kao simbol toga da su oni još uvijek prisutni među nama. Posmrtni ostaci 61 žrtve još nisu pronađeni. Niti su krivci za stravične zločine privedeni pravdi.
Uz molitvu i svijeće koje su zapalili učenici na našem pretposljednjem stajalištu sjećanja na Vukovar – mjestu masovne grobnice Ovčare gdje su u duboku mračnu jamu bačeni ranjenici iz bolnice.
Vozeći se ponovno prema Vukovaru, tužnu priču prekinula je prof. Šantić pričom o Muzeju vučedolske kulture. Saznali smo puno toga o civilizaciji koja je je prije 5000 godina živjela na tim prostorima. Naučili smo mnogo o njihovoj kulturi, običajima, vjerovanjima, izumima, a najzanimljiviji izum i onaj koji ćemo vjerojatno pamtiti, bilo je pivo, kao i suhomesnati proizvodi za čiju su izradu Vučedolci odlazili po sol na jadransku obalu. Bili su prvi koji su pripitomili psa te uzgajali goveda, lijevali metal, a otkrili su i broncu. Također, jedno od najvažnijih saznanja za cijelo čovječanstvo koje su Vučedolci otkrili, bilo je zviježđe Orion prema kojem je napravljen najstariji europski kalendar. Gradili su i nastambe megarone te čamce za plovidbu Dunavom, izdubljene iz komada drveta, tzv. monoksile. Poznata je i Vučedolska golubica (jarebica) te Vučedolska čizmica.
Na kraju, stigavši na Memorijalno groblje, stručni vodič nas je upoznao sa stradalima; govorio je o najmlađoj i najstarijoj žrtvi, o rasporedu grobnica (alejama) i 938 bijelih križeva, o značajnim zapovjednicima koji su tamo pokopani… Nakon njegovog govora, pomolili smo se za duše stradalih te su učenici ponovno zapalili svijeću postavivši je kraj vječnog plamena.
Nastavljajući put, ponovno smo prošli kroz centar Vukovara te smo vidjeli zgradu dvorca Eltz u kojoj se nalazi Gradski muzej Vukovar koji je osnovan 1946. te rodnu kuću prvog hrvatskog nobelovca Lavoslava Ružičke koji je 1939. dobio Nobelovu nagradu za kemiju, kao i Veleučilište Lavoslava Ružičke i ostale zgrade koje predstavljaju kulturno dobro grada.
Prošli smo i kraj starog željezničkog kolodvora i ruševne zgrade koja je ostala zabilježena i svjedoči o važno događaju za Hrvatsko Podunavlje. Naime, 8. lipnja 1997. u Vukovar je stigao Vlak mira, kompozicija od 21 vagona, u kojem je bio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman s predstavnicima vlasti, gospodarstvenika te je simbolično započela mirna reintegracija Hrvatskoga Podunavlja, povratak u ustavno-pravni poredak RH, kao i povratak prognanika. Prof. Šantić upoznala nas je i s radom luke Vukovar.
Nakon završetka obilaska Vukovara i spomena svih tih tužnih i ružnih, ali značajnih sjećanja, uputili smo se prema Aljmašu. Ispričala nam je priču o gumarsko-obućarskoj tvornici „Bata“, kasnije Borovo, o okupaciji Borovocommerca u kojem je bila poljska bolnica te su mnogi ovdje odmah ubijeni ili su završili u srpskim koncentracijskim logorima. Prolazeći kroz Borovo Selo podsjetila nas je na prve žrtve rata na vukovarskom području, 12 hrvatskih redarstvenika koji su mučki ubijeni 2. svibnja 1991.
Prošli smo kroz Dalj, koji je sjedište Osječkopoljske i baranjske eparhije, a tu se također nalazi rodna kuća i spomen muzej geofizičara i astronoma Milutina Milankovića.
Stigli smo u Aljmaš, najprije u zajednicu Cenakolo, koja je prisutna na području aljmaške župe od lipnja 2019. godine gdje pruža utočište za osobe koje se nisu uspjele nositi sa izazovima modernog života, raznim ovisnostima. Pune tri godine trajala je izgradnja centralne kuće čiji su temelji udareni u lipnju 2016. godine uz blagoslov nadbiskupa Đure Hranića. Činjenica da su u zagrljaju „Gospe od Utočišta“ daje im sigurnost da je Gospa neprestano u njihovoj blizini što im olakšava prelazak iz tame u svjetlo. Momci su nas upoznali s poviješću nastanka zajednice te utemeljiteljicom s. Elvirom. Nakon toga posvjedočili su nam svoje iskustvo susreta s ovisnostima te boravkom u zajednici. Nakon svjedočenja ponudili su nam svoje ručno rađene proizvode od drveta, keramike ili krunice, pokazali pomoćne zgrade, što sve rade, a mi smo im uručili trajne i higijenske potrepštine koje smo pribavili za njih kao znak zahvalnosti za gostoprimstvo.
Nakon Cenakola, uputili smo se do crkve Gospe od Utočišta, gdje nas je dočekao župnik vlč. dr. Tomislav Ćurić. Upoznao nas je s poviješću i sadašnjošću svetišta. Svetište svake godine okuplja sve veći broj Gospinih štovatelja iz zemlje i inozemstva. Hodočasnike se uvijek dočekuje, rado im se govori o povijesti svetišta, svjedoči o žrtvi koju je svetište zajedno s domaćim vjernicima pretrpjelo za vrijeme Domovinskog rata, slave se svete mise, vjernici se ispovijedaju, izrazito se njeguje pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji. Hodočasnici iz svetišta odlaze obnovljenom vjerom i pobožnošću, rado govoreći drugima o svojim lijepim iskustvima te se svi rado vraćaju u aljmaško svetište.
Pri povratku, u autobusu, prof. Šantić ispitala je naše znanje i slušanje kvizom kroz mnoštvo pitanja o našoj terenskoj nastavi te je natjecatelje – predstavnike učenika nakon dobro odrađenog kviza nagradila lijepim nagradama i uspomenama. Ostale profesorice činile su stručno povjerenstvo te pozorno nadgledale provođenje kviza.
Svim bi učenicima ovaj dan trebao ostati u sjećanju jer onaj tko ne poznaje svoju prošlost, ne može živjeti u sadašnjosti niti graditi svoju budućnost. Kako je na početku prof. Šantić simbolički započela ovo putovanje usporedivši ga s filmom Titanic, s potragom za blagom. tj. dijamantom, i mi smo putovali kao „hodočasnici mira“ u potrazi za izgubljenim vremenom, za blagom tj. za dijamantom! Ali nismo tražili „Srce oceana“ nego „Srce hrvatsko“ koje je kucalo za sve nas. Krenuli smo u potragu za izgubljenim vremenom, za izgubljenim djetinjstvima i životima mnogih. Promišljali smo o temeljnim vrednotama, životu i smrti, pravdi i solidarnosti, općem dobru, zauzimanju za mir. Slušajući prigodne pjesme, profesorica Šantić nam je naročito istaknula ljubav prema Domovini, nastojanje i borbu za bolje sutra. Na nama mladima je ta dužnost. Jer Domovina bez Hrvata nema budućnosti! U Aljmašu smo si osvijestili opasnosti odrastanja, teških oblika otuđenja čovjeka, te kako je i nakon pada moguće ponovno ustati i postati boljom osobom, a u svetištu Gospe od Utočišta molili smo Gospin zagovor za sve naše nakane.
Od srca zahvaljujemo prof. Šantić što nas je povela na ovu terensku nastavu te nas svojim stručnim znanjem i osobnim iskustvom obogatila i prenijela nam važne događaje te pobudila osjećaj zahvalnosti za Domovinu, za sve branitelje i slobodu koju imamo, te općenito za dar života i Božji blagoslov.
(Tekst i fotografije: Dora Jurić, Ana Posavčević – 4. E2, Nataša Šantić, dipl. teol.)
