Dana 23. ožujka 2024. godine u ranim jutarnjim satima, naši maturanti, učenici 4. E2, 4. K, 4. UR1, 4. UR2 i 3. Pr DON uputili su se prema povijesnom gradu Vukovaru kako bi obogatili znanje o hrvatskoj povijesti. Zbog COVID-a nismo sudjelovali na terenskoj nastavi u 8. razredu te je ovo bila izvrsna prilika. Voditeljica terenske nastave bila je vjeroučiteljica Nataša Šantić, u suradnji s razrednicima navedenih razreda Jelice Paradžik Lazarević, Tihane Moro Vladić, Stane Mihalj, Katice Mišković te profesorice Geografije Marine Jakobović. Prof. Jakobović upoznala nas je s geografskim obilježjima te povijesnim događanjima područja kamo smo putovali, a prof. Šantić s bližom poviješću ovoga kraja.
Simbolično, prvo odredište bila je Trpinjska cesta smještena u Borovom Naselju, baš kao što je taj dio Vukovara bio prvi na meti pripadnika JNA te ostalih paravojnih snaga. Tamo smo posjetili Spomen dom hrvatskih branitelja gdje nas je vodič uveo u početak naše terenske nastave kao i same bitke za Vukovar. Spomen dom hrvatskih branitelja na Trpinjskoj cesti izgrađen je u Borovu naselju na mjestu nekadašnje pošte u kojoj je 1991. godine bilo zapovjedništvo ovog dijela grada. Zgrada je napravljena u obliku čvrsto stisnute šake, koja simbolizira snagu kojom se branio Vukovar od agresije. U središtu doma je ponor s kupolom uništenog tenka bivše JNA, a okolo su ispisana imena svih poginulih pripadnika 204. vukovarske brigade. Na 12 video ekrana u zidovima mogu se vidjeti ratne fotografije i video snimke ranih događanja te čuti ratna izvješća kao i podatke o svakom poginulom pripadniku brigade. Ispred spomen doma je tenk kao znak sile koju su slomili hrabri branitelji, te bista Blage Zadre junaka grada Vukovara koji se borio i vodio branitelje upravo na ovom području Vukovara. Autor Spomen doma hrvatskih branitelja Trpinjska cesta je zagrebački kipar Miljenko Romić. Već je ovdje sam spomen rata ostavio trag na našim srcima, i po pogledima učenika, nitko nije ostao ravnodušan.
Na križanju Kudeljarske i Vinkovačke ulice također smo vidjeli najnovije spomen-obilježje postavljeno kao sjećanje na obaranje prvog zrakoplova JNA u Domovinskom ratu, koji je 24. kolovoza 1991. godine srušio vukovarski branitelj Luka Andrijanić.
Sljedeća postaja bila je Mjesto sjećanja -Vukovarska bolnica. Posjetili smo muzej smješten u podrumskim prostorijama Vukovarske bolnice gdje su za vrijeme rata bili smješteni, ne samo ranjenici, nego i civili. Uvodnim videom koji smo pogledali, opisan je i dočaran život nakon pada Vukovara. Bilo je bolno za gledati i slušati, a u glavi nam se vrtjelo pitanje: „Kako li je bilo tek za proživjeti?“. Nakon videa, voditeljica nas je provela kroz rekonstrukciju bolnice u tadašnje vrijeme gdje smo vidjeli koliko su životni uvjeti bili teški i zastrašujući. Dok smo prolazili kroz prostoriju pretrpanu krevetima gdje smo vidjeli i dječje igračke, obuzela nas je tuga i žalost. Većina tog jadnog i napaćenog naroda, nakon takve strave i užasa, očekujući, iščekujući i moleći se za spas, odvedena je na Ovčaru te tamo hladnokrvno mučena i ubijena.
Nastavljajući put dalje vidjeli smo zgradu dvorca Eltz u kojoj se nalazi Gradski muzej Vukovar koji je osnovan 1946. te rodnu kuću prvog hrvatskog nobelovca Lavoslava Ružičke koji je 1939. dobio Nobelovu nagradu za kemiju, kao i Veleučilište Lavoslava Ružičke i ostale zgrade koje predstavljaju kulturno dobro grada.
Vrhunac našeg posjeta bio je odlazak na Vodotoranj, simbol obrane, otpora, prkosa i nepobjedivosti grada Vukovara koji se ponosno uzdiše na 50 m visine te s vrha pruža prekrasan pogled na grad. Obujma je 2200 prostornih metara vode, izgrađen potkraj šezdesetih godina. Prema zapremnini i veličini bio je jedan od najvećih objekata tog tipa u Europi. Sve do rata, na vrhu Vodotornja nalazio se restoran s vidikovcem na Vukovar, Dunav i okolno srijemsko vinogorje.
Primio je na sebe 640 izravnih pogodaka, ali ostao je uspravan. Čuva on i svoju ratnu priču o hrvatskoj zastavi koja se unatoč granatama, koje su ga nemilo iz dana u dan pogađale, uporno svakog jutra nova zavijorila. Za to su bila zaslužna dvojica hrabrih vukovarskih branitelja, Ivica Ivanika i Hrvoje Džalto, koji tad nisu bili ni svjesni veličine i značenja onoga što čine…a činili su puno. Svaku su noć na vrh vodotornja postavljali novu, neoštećenu hrvatsku zastavu i tako svako jutro davali Vukovarcima novu nadu i dodatnu snagu. Prkosili su vremenu, strahu, hladnoći, granatama, neprijatelju … i ušli u povijest. Vukovarski vodotoranj – simbol hrvatskog zajedništva od nedavno je član World Federation of Great Towers. U društvu Eiffelovog tornja, Empire State Buildinga, Burj Khalife i ostalih svjetski poznatih tornjeva naša će priča odjeknuti svijetom.
Kako bi nam se malo slegli dojmovi, iduća postaja bio je Križ na ušću Vuke u Dunav. Stigli smo do centra grada Vukovara, prošetali Trgom dr. Franje Tuđmana, prešli preko mosta Jean Michela Nicoliera, kojem je podignut spomenik u čast njegovog dobrovoljnog dolaska iz Francuske kako bi branio Lijepu našu, a njegovi posmrtni ostatci, kao i mnogih drugih žrtava, još nisu pronađeni. Na mostu smo vidjeli i crtu razdvajanja geografskih regija Slavonija-Srijem. S pogledom na Hrvatski radio Vukovar, Radnički dom, Stari vodotoranj i derutni Hotel Dunav stigli smo do mosta na Vuki na kojem je 3D mural te smo napravili prigodne fotografije. U Vukovaru je 33 murala na građevinama te je tako Vukovar postao poznat na karti Street Art umjetnosti. Došli smo do Bijelog križa na ušću Vuke u Dunav koji je podignut 1998. u čast i slavu svim poginulima za slobodu Hrvatske. Jedan je od najljepših spomenika stradalima u hrvatskom Domovinskom ratu, težak oko 40 tona, a visok čak 9,5 metara, napravljen od dvije vrste kamena: bračkoga i pazinskoga, uklesani su stihovi na glagoljici "Navik on živi ki zgine pošteno". Autor spomenika je Šime Vidulin iz Červara kod Rovinja. Nakon toga, imali smo slobodnog vremena za razgledati grad i razbistriti misli te se pripremiti za iduće postaje.
Uslijedio je posjet Memorijalnom centru Domovinskog rata – vojarni 204. vukovarske brigade. Naša prof. Šantić upoznala nas je najprije s izložbom pješačkog naoružanja korištenog u Domovinskom ratu te eksponatima na otvorenom (tenkovi, topovi, avioni, VBR-ovi itd…). koji su se koristili tijekom rata. Objasnila je kako skoro ništa od toga naoružanja nisu koristili branitelji Vukovara, nego neprijateljske snage. Izdvojila je primjerke, najviše ručne izrade, koje su koristili branitelji. Imali smo priliku, izvana i iznutra, razgledati oklopna vozila kojima su se naši junaci koristili. Vidjeli smo i simulaciju bojnog polja “Ojačana brigada u obrani“. Nakon toga pogledali smo postav Bitke za Vukovar gdje smo vidjeli kronološki slijed događanja rata i oružja kojim su se junački branili naši branitelji. Najstrašniji prizor smješten je u podrumu. Vjerni prikaz srpskih koncentracijskih logora, Stajićevo i Begejci, svojim sastavom i mirisom utjerao je užas u kosti svih posjetitelja. Jednostavno, ne možemo ni zamisliti kako je bilo ljudima koji su tamo proveli 9 mjeseci, jer mi nismo mogli ni 9 minuta.
Nastavili smo naš put prema Mitnici i Ovčari. Putem do tamo, vidjeli smo samostan i crkvu sv. Filipa i Jakova koja je izgrađena i 1733. posvećena, te tijekom daljnjih godina dograđivana. Samostan je dovršen 1736. godine. Samostan s crkvom u svome monumentalnome arhitektonskom habitusu stoljećima je čuvao neprocjenjivo umjetničko i kulturno blago, posjedovao je vrlo vrijedan inventar, te bogatu knjižnicu s rijetkim izdanjima kao i malu galeriju slika. Po kompleksnosti i cjelovitosti baštine svrstan je među najvrjednije spomeničke sklopove kontinentalne Hrvatske. Registriran je kao spomenik kulture visoke A (I) kategorije. Nakon velike historicističke obnove i proširenja crkve (1896. – 1897.) vukovarska crkva, sa 58 metara dužine, postaje, odmah iza zagrebačke i đakovačke katedrale, treća crkva po dužini u Hrvatskoj. U tijeku bestijalnih napada na Vukovar, na crkvu i samostan palo je više od 3.000 raznih granata i projektila. Zahvaljujući franjevcima, koji su do posljednjega dana ostali u Vukovaru, kao i zalaganjem iločkoga franjevca, sačuvan je i dio samostanskog blaga i sakralnog inventara crkve.
Predzadnja postaja našeg putovanja u Vukovar bio je Spomen dom Ovčara. Primio nas je vodič koji je ispričao potresnu priču o stradanju ranjenika iz vukovarske bolnice. Dom prekrasno uređenog i dizajniranog interijera autora Miljenka Romića vjerodostojan je naših poginulih i nestalih branitelja koji su na tom mjestu bezdušno mučeni i izmasakrirani. Njih 261. Njihovi se portreti naizmjence pale i gase kao simbol toga da su oni još uvijek prisutni među nama. Posmrtni ostaci 61 žrtve još nisu pronađeni. Niti su krivci za stravične zločine privedeni pravdi.
Uz molitvu i svijeće koje su zapalili učenici na našem pretposljednjem stajalištu sjećanja na Vukovar – mjestu masovne grobnice Ovčare gdje su u duboku mračnu jamu bačeni ranjenici iz bolnice.
Vozeći se ponovno prema Vukovaru, tužnu priču prekinula je prof. Šantić pričom o Muzeju vučedolske kulture. Saznali smo puno toga o civilizaciji koja je je prije 5000 godina živjela na tim prostorima. Naučili smo mnogo o njihovoj kulturi, običajima, vjerovanjima, izumima, a najzanimljiviji izum i onaj koji ćemo vjerojatno pamtiti, bilo je pivo. Također, jedno od najvažnijih saznanja za cijelo čovječanstvo koje su Vučedolci otkrili, bilo je zviježđe Orion prema kojem je napravljen najstariji europski kalendar.
Na kraju, stigavši na Memorijalno groblje, stručni vodič nas je upoznao sa stradalima; govorio je o najmlađoj i najstarijoj žrtvi, o rasporedu grobnica i 938 bijelih križeva, o značajnim zapovjednicima koji su tamo pokopani… Nakon njegovog govora, pomolili smo se za duše stradalih te su učenici ponovno zapalili svijeću postavivši je kraj vječnog plamena.
Nakon završetka obilaska Vukovara i spomena svih tih tužnih i ružnih, ali značajnih sjećanja, uputili smo se prema Vinkovcima, starom baroknom gradu, rodnom mjestu brojnih poznatih osoba (Josipa Runjanina, hrvatskoga skladatelja koji je uglazbio hrvatsku himnu, te pisaca Josipa i Ivana Kozarca, M. A. Relkovića…). Prošetali smo pored rodne kuće Josipa Runjanina, crkve sv. Euzebija i Poliona, kao i gradskim korzom koji je popločen simbolikom Oriona, najstarijeg europskog kalendara. Nakon toga imali smo slobodno vrijeme za napuniti baterije za put kući. Pri povratku, u autobusu, prof. Šantić ispitala je naše znanje i slušanje kvizom kroz mnoštvo pitanja o našoj terenskoj nastavi te je predstavnike razreda nakon dobro odrađenog kviza nagradila lijepim nagradama i uspomenama. Ostale profesorice činile su stručno povjerenstvo te pozorno nadgledale provođenje kviza.
Svim bi učenicima ovaj dan trebao ostati u sjećanju jer onaj tko ne poznaje svoju prošlost, ne može živjeti u sadašnjosti niti graditi svoju budućnost. Kako je na početku prof. Šantić simbolički započela ovo putovanje usporedivši ga s filmom Titanic, s potragom za blagom. tj. dijamantom, i mi smo putovali kao „hodočasnici mira“ u potrazi za izgubljenim vremenom, za blagom tj. za dijamantom! Ali nismo tražili „Srce oceana“ nego „Srce Hrvatsko“ koje je kucalo za sve nas.. Krenuli smo u potragu za izgubljenim vremenom, za izgubljenim djetinjstvima i životima mnogih. Promišljali smo o temeljnim vrednotama, životu i smrti, pravdi i solidarnosti, općem dobru, zauzimanju za mir. Slušajući prigodne pjesme, profesorica Šantić nam je naročito istaknula ljubav prema Domovini, nastojanje i borbu za bolje sutra. Na nama mladima je ta dužnost. Jer Domovina bez Hrvata nema budućnosti!
Od srca zahvaljujemo prof. Šantić što nas je povela na ovu terensku nastavu te nas svojim stručnim znanjem i osobnim iskustvom obogatila i prenijela nam važne događaje te pobudila osjećaj zahvalnosti za Domovinu, za sve branitelje i slobodu koju imamo.
(Ines Mikulandra, 4. UR1 – Nataša Šantić)
